Ajme. Kiparstvo i žene. Taj dio ne moram ni komentirati. Koja žena se kao kiparica uspjela dokazati? Odabrala sam to valjda da se dokažem. Nisam uspjela. Kiparstvo mrzim. Bavim se slikarstvom. U tome sam strašno neuspješna, ne prolazim na natječajima, i mrzim sve umjetnike i umjetnost uopće. Svaki dan proklinjem sve oko sebe kao luda vještica, što su mi nebesa taj križ umjetnosti stavila na leđa. Zavidim svima koji rade nešto drugo.

Kad sam ušla na razgovor o povišici kod šefa, a on se ozario, rekao opa, danas smo posebno lijepi i mogla bi ti malo navući zastore – tu mi je kap prelila čašu.
Odzvanjalo mi je to u glavi. Glupa zajebancija. Koji kreten. Tužit ću ga. Neću. Hoću. Kaj će ljudi mislit o meni. Ma, hoću. Ne, neću. Debil.

Ostala sam svega još pola godine u firmi i odlučila da to nije moj svijet. Danas toga nemam. Danas učim da nisam predmet komentiranja. Pitam se što mi je trebalo u djetinjstvu i što mi još danas treba (kao ženi) da mogu nekome to reći u facu, bez da se bojim da će me se osuditi, odbaciti ili da ću JA ispasti kriva.
Pitam se hoće li moje dijete (ako bude bila i osjećala se kao žena) imati istu problematiku? Ili ćemo kao društvo evoluirati…

Mislim da je položaj žena danas težak na sasvim drugi način nego je to bio prije – od žene se danas očekuje i da radi/privređuje, i da u gotovo jednakoj mjeri kao i prije održava djecu/obitelj/domaćinstvo, a izuzete su podrške zajednice drugih žena koju su prije imale jer su sve živjele na sličan način i imale su mogućnosti pružiti si potporu.
Danas su žene, posebno nove majke, izolirane, usamljene i preopterećene.

Mislim da i dalje potežem puno veći dio posla, naročito onog emocionalnog, ono sve što “prirodno” pada na ženu. Jer smo mi prirodno “mulitatskerice”… mislim da sam nevjerojatno dobra “multitaskerica”, stvarno mislim da jesam, jer se od najranije dobi pretežno oslanjam samo na sebe, jer je tako “najsigurnije”, ali i zato što želim sve od života.

Kao da sam doslovno napokon povratila davno progutani introjekt “šporki veš se drži doma” i preuzela krilaticu “get down and dirty”. Oslobodila sam napokon svoju ljutnju, koja mi je ili koju sam si, više tako nebitno, davno zabranila. Nama ženama se često oduzme pravo na ljutnju, a time nam se, sve sam uvjerenija, oduzme i veliki dio naše moći.

Mislim da je to zbog nekog iščekivanja da se taj dobar, moj najbolji život mora dogoditi jednom u budućnosti i zbog uvjerenja da je ovo što sad živim tek neki privremeni godišnji odmor u okolnostima u kojima plivam, da će nešto najbolje tek doći i da u tom najboljem, iako ne znam čemu, moram biti mlada. A život prolazi. Ne-idealan. Tijelo stari. Bore oko očiju. Koža na prstima je nekako narasla i ruke se mijenjaju. Nokti na nožnim prstima su postali užasni, kao neke krhotine starog furnira, moji seksi prsti kako su svi komentirali sad su nekako poružnjeli. U posljednje dvije godine četiri puta sam mijenjala dioptriju. Vid također slabi. Četrdesete su oproštaj s mladosti. Zašto mi to teško pada? Želim ostati dijete. Petar Pan. Zaigrana i vitalna. Ili je to moj narcistički poremećaj? Ili sve po malo. Ne znam. Želim mudrost prihvaćanja prolaznosti.

Rodila sam znatno prije svojih prijateljica i to je zapravo bilo sjajno. Sve su bile oduševljene mojim djetetom, puno su se bavile njome, bila je jedna kolektivna beba. To je stvarno bilo jako lijepo.
Jako, jako, jako, jako, jaaaaako!!!!!! To mi silno bitno. Bitna mi je ideja da imam svoje žene, svoje pleme, čopor, babinjak… Moje prijateljice su ono što me održalo koliko toliko normalnom. Mislim da su prijatelji doista obitelj koju si sam biraš, koliko kog klišejasto zvučalo.

Kao što sam napisala, zbog protoka vremena, a djelomično možda zato što ljetujem u predivnom nudističkom (naturalističkom, ljepše rečeno) kampu, gdje sam upoznala i vidjela predivnih tijela, tijela mladih i starih, tijela promijenjenih trudnoćama, operacijama, tijela bez pokojeg uda, tijela slobodnih i običnih, i sva ta tijela su me naučila da je tijelo prekrasno u svim oblicima.

Sada imam 44 godine, za pola godine imat ću 45 godina. Vidim mnoge promjene. Kosa mi sijedi na dijelovima glave. U pandemiji sam dobila nekoliko kila. Moj uvijek ravan trbuh sad je unatoč vježbanju pretvoren u tjestasti trbuščić. Više nisam djevojka. Kako nisam majka, nisam prošla fazu promjena u tijelu u smislu prirodnog dobivanja na težini, navikla sam da je moje tijelo zapravo tijelo djevojčice. Nešto u meni kao da želi ostati zauvijek djevojčica. Ponekad me to zastrašuje i sramim se te svoje želje. Jer ja sam žena od 44 godine. Primjećujem i promjenu menstrualnog ciklusa. Menstruacija mi kraće traje. Drugačije je krvarenje. Kao da moje vrijeme plodnosti ide prema kraju. To mi izaziva tugu jer se nisam ostvarila kao majka. Loše se nosim s promjenama na tijelu, želim da ostane zauvijek isto. Vretenasto, mlado, netaknuto, da koža bude zategnuta i svježa, da vlasi ne sijede, da trbuh bude zategnut i ravan i da se zubi ne kvare. Znam da je nešto u tome patološko, al ne želim starjeti. Bojim se te promjene.

Nedavno sam pričala sa ženom kojoj se otvorila sjajna mogućnost izlaganja na jako bitnoj internacionalnoj izložbi, priča je doista bila genijalna, a što kažu njezine prijateljice, jedna trudna, jedna friška majka? Kažu super, super, a onda odmah beba… Pritisak je silno jak, mislim da službenice patrijarhata žele da se i druge žene uvale u njihov brod. U brod u kojem ambicije otpadaju, planovi se mijenjaju, život kakav smo vodile do tada bespovratno nestaje. To nije smak svijeta, mogli bismo reći da je to s jedne strane “prirodno i normalno”, aaaaaali to je isto tako i bolno, tužno i zahtjeva da se s tim dijelom života oprostimo kako bismo mogle mirno (barem relativno mirno) dalje. Samo nam to romantizacija majčinstva ne dozvoljava, ne. Sa svih strana dobivamo poruke kako je to nešto naaaajljepše na svijetu, to je naša vrhunska misija na zemlji, ako nisi rodila, brate, nisi ništa napravila. Žena ima 2 doktorata, ali glavno pitanje je “kad će beba”… Ljuti me to. I doista muškarac bez djece nikada se ne smatra promašajem ni nerealiziranim.

Dakle zarađujem manje i radim od kuće, imam iscjepkan dan, dok se pozabavim djetetom i psima, izmislim tri obroka dnevno, uglavim svoj posao u pauze od obaveza, popratim mentalno stanje svoje adolescentske kćeri, prevedem ga svom adolescentskom mužu;)… Mislim da i dalje muškarci imaju luksuz bavljenja svojim poslom i svojim interesima i da u tome nisu prekidani. A onda često ženski poslovi ne budu jednako valorizirani jer je nažalost, novac mjerna jedinica za uspjeh. I to me jaaaako beskonačno ljuti i frustrira.

Da li ti muškarci od mene žele da sam netko drugi, da sam manje analitična, da sam bezbrižnija, manje melankolična i da svoje tijelo i svoju seksualnost doživljavam odvojeno od emocionalnog polja sebe, a za mene je to jako neraskidivo povezano…

Idem preko svojih granica, ne znam zašto, natovarim si previše zadataka. Ja to mogu, mogu sve, a onda kolabiram.
To davanje prekomjerno, preko svojih kapaciteta je možda više ženska praksa, svima udovoljiti, sve namiriti, nek su svi zadovoljni….to je priroda majke, njegovateljice, hraniteljice, iscjeliteljice, beskrajno davanje, mislim da je dio i ženske prirode. A kasnije i patrijarhalni ustroj, žena koja može sve i ta hrpa necijenjenog, nevidljivog i neplaćenog posla kojeg obavlja i kad je umorna i tužna i osamljena i kad je se ne razumije.

Kao dijete, mislim da sam bila svojevrsni Tarzan. Nisam se ničime puno opterećivala. Pubertet me “iznenadio”, ulovio potpuno nespremnu. Grudi su mi počele rasti jako rano i to mi se nikako nije sviđalo. Mislim da me jako zakočilo u fizičkim aktivnostima. Moje cice su plijenile toliko pažnje s kojom nisam znala što bih i nisam je doživljavala kao ništa pozitivno.
Danas se o tome puno više govori, danas za to znamo i riječ. Objektivizacija.

Moje tijelo oduvijek je bilo predmet kritike moje majke. Unatoč mojoj tankoj liniji oduvijek mi je govorila da ne jedem jer ću biti debela. Ne razumijem odakle njoj mržnja prema ženskom tijelu jer takve kritike braća nisu dobivala, a sama nije imala viška kilograma, kao ni ja. Međutim, slika o mom tijelu je nepovratno narušena i ja se oduvijek osjećam debelo i kao da nešto nije u redu s mojim tijelom. Svaki gram viška, svaka nepravilnost bila je predmet izrugivanja same sebe. Sada svoje tijelo bolje prihvaćam nego prije jer razumijem čime je narušena moja slika o sebi, ali i dalje ga ne volim bezuvjetno i sramim se svih nesavršenosti koje bi netko drugi mogao primijetiti na meni.

U svemu tome, a i kao dijete iz dalmatinske obitelji, gdje se ljubav dijelila na žlice i kroz tanjure, pretpostavljam da sam lijepo naučila puniti emocionalne praznine hranom… Počela sam se debljati. Iako, sada kada pogledam slike iz adolescencije i neke mlađe dobi, uopće ne mislim da sam izgledala onako kako sam se doživljavala.. Uvijek debljom nego što sam bila…

Sa svim uvaljenim uvjerenjima, ulogama koje ti se nameću, kroz brak i majčinstvo, susrela sam se s desetim krugom pakla u sebi. Mislim da me taj dio suočio ne samo s obiteljskim već i s kulturološkim naslijeđem i kondicioniranjem… Našla sam se kako potežem više; ne želim svoje priče i nerazriješene teme prenijeti dalje djetetu, a nažalost, to tako ide.

Kao dijete sam doživljavala svoje tijelo kao oruđe za neprestano skakanje, gimnastiku i gumi-gumi. Mučilo me što sve cure imaju mršave noge, a moje su bile malo jače, iako nisam nikada bila “jača cura”. Kao tinejdžerica sam bila ponosna na svoje grudi, šminkala sam se i nosila push up grudnjake. Htjela sam osvojiti dečke. Danas sam zabrinuta da ću izgubiti lijep oblik tijela ako ne budem redovito vježbala i jela zelenje. Mislim da sam jedna od rijetkih žena koja voli svoju menstruaciju. Postala sam mama, i moj sin jako voli moje mekane dijelove. Često komentira :”Danas si napuhnuta” ili “Ova ruka ti je tanka, a ova druga ti je debela.”. Volim kad nisam napuhnuta.

Vrlo često idem preko svojih granica u nastojanju da zadovoljim neke superlative kojima vjerojatno nisam ni blizu. To je u odrastanju bilo vezano uz pritiske u mom odgoju, a kasnije najčešće uz pritisak koji vršim sama sebi ili mislim da se to očekuje od mene, a najvjerojatnije pritisak stvaram sama.
Sputavam se najviše nedostatkom samopouzdanja, strahom i nerealnim očekivanjima ili prevelikim željama…

Osjećam da je moja najveća samosabotaža moja nesigurnost u samu sebe… ta prisutna nemogućnost da ostanem dosljedna vjeri u sebe, zapravo… duboko unutra… da vjerujem da sam vrijedna i da zaslužujem biti voljena sa svime što nosim u svom paketiću…

48.
Zbunjivalo me oduvijek to da ljudi očekuju da pripadaš u jednu ladicu..a ja bih najrađe svako malo virila iz neke druge ladice. Što sam starija, to više volim taj spektar unutar sebe.

Izjašnjavam se kao žena, nemam zapravo ni problem sa svojim spolom – sve dok me ne tjera da mislim, ponašam se ili radim nešto na neki određeni način koji je suprotan s onim mojim, s onim iznutra.

Voljela bi se jednog dana probuditi u svijetu bez ladica. Pitam se kako bi to bilo. Da li bi bilo zbunjujuće ili bi bilo oslobađajuće?

Mislim da je lakše biti muškarac. Ne nužno ljepše, ali lakše. Naravno da i muškarci imaju svojih problema, borbi, izazova koje život pred njih stavlja, ali doista sam uvjerenja kako je svijet u kojem živimo krojen za heteroseksualnog muškarca, na kraju balade, oni su i ti koji su najzastupljeniji na pozicijama moći i donošenja odluka, odluka koje se tiču svih nas i direktno utječu na naše živote.
Evo da ne ulazimo sada u teme bolje plaćenih poslova, ono kroz što bih sigurno lakše prošla kao muškarac je roditeljstvo i kombiniranje roditeljstva s karijerom. Kod mene je sve to isprepleteno i neodvojivo i nemam luksuz, a možda ni mogućnosti ili jednostavno ne znam to odvojiti.

Podrška je važna i uvijek govorim kako bi bilo idealno živjeti u ženskom plemenu s djecom, kako bi zajednički odgajale djecu i pružale si podršku. Muškarci bi bili slobodni sudjelovati u skladu sa svojim očito ograničenim kapacitetima za sudjelovanje. Žene bi jedna drugoj bile svakodnevna podrška i mislim da bi u takvom odnosu bez pretjeranih očekivanja i veze s muškarcima bile puno zdravije.

Mogu pričati o podjelama obaveza oko djeteta s partnerom jer mi je ta tema uvijek aktualna. Nakon što smo dobili bebu dogodio se ogroman sudar mojih očekivanja i realnosti života. Moj prekrasni partner spreman na sve, odjednom je stalno ponavljao kako on “nema sisu” i jednostavno ne može sa mnom podijeliti teret imanja male bebe.

Imam čudan odnos ponekad s tijelom. Shvatila sam kroz rad na sebi da ga baš nekad znam mrziti. Pa mrzim što ga mrzim. A ponekad ga volim i baš guštam u njemu.
Mama mi je često komentirala tijelo – to je nešto što se naprosto radilo. Jesam li mršava ili sam se udebljala ili kako sam se to obukla, ili jesam li se počešljala ili nisam. To mi je dizalo tenziju (diže mi ju i danas) i kao da sam internalizirala te neke njene stavove prema samoj sebi. Obučem traperice nakon zime, jedva ih zakopčam – i opa – mrzim se malo više taj dan. Tko sam ja ako se udebljam 4 kg? Jesam li i dalje OK? Ili zašto se bolje osjećam ako sam u svojoj mršavoj fazi? Zašto je to uopće bitno?
Puno se u djetinjstvu govorilo površno o tijelu, odjeći, stilu…
Danas, u odrasloj dobi, primijetim taj neki glas koji navire iz unutra, ali počela sam ga njegovati.

Moja životna priča i obiteljska povijest, “stavila” me u ulogu pomagačice, mirotvorca, tampon zone. Kao jako mala sam počela stavljati tuđe želje i potrebe ispred svojih, do te mjere da je za mene i dan danas herojska misija shvatiti što ja želim, prepoznati svoje potrebe, a tek dati si za pravo ispuniti ih!!

Još uvijek su svi izazovi koji su za ženu postavljeni preteški; žene su i radnice, i umjetnice i majke i managerice, i brinu za obitelj, moraju razviti i snagu i nježnost i ostati ženstvene i otvorene, a opet biti prodorne i borbene. Kapitalizam je prokleto zahtijevan, postavlja ženu u poziciju da se mora voditi “muškom” energijom, biti oštra, kompetitivna, nametljiva, penetrativna.

Zgodan muškarac je predmet poštovanja, a zgodna žena seksualni objekt i tuka koja se mora dokazivati da je vrijedna poštovanja i da ima mozak. O roditeljstvu da ne govorim – muškarci nemaju tako izražen biološki pritisak i ograničenost godinama za zasnivanje obitelji, ali i društveni pritisak na njih je u tom smislu puno manji. Kada ostvare roditeljstvo zadrže puno veću slobodu i čini mi se da se puno puno manje na njihov život odrazi roditeljstvo nego na žene.

Jedna stvar koja mi je užasno išla na živce je rečenica: “on njoj pomaže” kada bi suprug najmanju stvar uradio tipa mijenjao pelenu bebi ili oprao suđe: “wow, on je super, on NJOJ pomaže”. Znači da su očekivanja što se njega tiče doslovno nula. I ta formulacija znači da kada muškarac postane otac, u najboljem slučaju on pomaže svojoj ženi. A žena postane roditelj, odgovorna osoba i to se ne treba komentirati ni aplaudirati, dapače majku se uvijek kritizira od poroda do odgoja preko dojenja itd…

Osjećala sam se i u tom odnosu s bebom poprilično nevidljivo i iskorišteno jer mene beba nije doživljavala, samo sisa sisa. Tek poslije dojenačkog staža sam osjetila da me vidi i treba, kao osobu. Bilo je to prilično teško. Partner, s druge strane, se nije bas ni trudio preuzeti barem dio tereta, vrlo brzo se pomirio s tim da nema sisu pa nema ni obavezu. Odradio bi koju kućansku obavezu, koje podrigivanje i očekivao nagradu za tatu godine, jer ipak nema sisu i dao je svoj maksimum. Odnos s njim je u to vrijeme bio najhladniji jer sam se osjećala ostavljeno u samoći s najintenzivnijom zadaćom koju sam ikad imala – biti mama potrebitoj bebi. Definitivno nam je to narušilo odnos i moje povjerenje u njega.

Ispravljati štetna uvjerenja i poruke! “Ti nisi kao druge cure” se mora prestati shvaćati kao kompliment! Znači uspješna sam ako se odvojim od ženskog roda i jedne velike skupine kojoj prirodno pripadam, gdje su moje ajmo reći sestre, a ne neprijateljice i kompeticija.

Koliko god mi je to dugo bilo teško vidjeti i priznati, ali mi sve više i više sjeda, muškarci oko mene zapravo uživaju blagodati patrijarhata. Oni su tu da financijski zbrinjavaju obitelj, njihovo posao je jako važan, naaaajvažiji, i sada umjesto da ga dočekam nakon posla s ručkom i novinama, ja sam preuzela sve na sebe, sav emocionalni rad, bavljenje djetetom, organiziranje slobodnog vremena, održavanje društvenih kontakata…

Jaaaaaako mi je bitno. Nisam nikad to imala, i jako patim zbog toga. Mijenjala bih sve muškarce svijeta za svoje “žensko pleme podrške”, za prave prijateljice, one koje su uvijek tu, s kojima se možeš isplakati ili odvaliti od smijeha.
Mislim da je majkama više nego ikome potrebno pravo žensko pleme, a to vjerojatno i vuče korijene iz davnina kada su žene na selima zajedno odgajale djecu dok su muški bili u “ lovu”. Čak sam pokušala jednom osnovati žensku umjetničku grupu podrške, za žene umjetnice s ALU.

Društvo je stalno nametalo tu “obavezu” imanja djece kako bi se opravdalo moje postojanje – nisi dovoljno “dostatna” ako nemaš djecu. Onda dobiješ jedno, ali ni tada nisu zadovoljni, traže još djece. Uz to, početna je premisa da nisi dovoljno dobra majka pa trebaš stalno dokazivati da ipak jesi. Uvijek nešto krivo radiš- ne daješ dovoljno jesti, ili dijete previše jede, prestroga si, preblaga si, previše je obučen, ili smrznut će se, nikad ništa nije kako treba. I tako si u stalnoj borbi dokazivanja prvo sebi samoj da jesi dovoljno dobra, jer mišljenje društva ipak utječe na sliku o sebi kako nismo dovoljno dobre i poljulja nas.

To što sam žena me definiralo još od vremena kada sam bila djevojčica. Dva brata, mama, tata. Ženski je posao bio čišćenje, kuhanje, serviranje. Jedan brat je stariji 3 godine, drugi mlađi 6. Mama i tata su puno radili, stariji brat se puno igrao, a ja sam već s 9 godina mlađem bratu postala zamjenska mama. Ujutro se probudim, spremim za školu, probudim malog bracu, spremim ga za vrtić, njega odvedem u vrtić, sebe u školu, pa poslije škole po njega. Poslije podne se stariji brat i dalje slobodno igra, dok sam ja i dalje brinem o mlađem bratu dok ne dođu roditelji. To nije bio posao za dječaka, nego za curicu. Oduvijek mi je bilo krivo što sam baš ja ta rođena bez one stvari među nogama.

To što nemam djecu je posljedica životnih okolnosti, naprosto se to iskustvo nije otvorilo. Al da, društvena očekivanja izazivaju osjećaj neuspjeha i srama u tom području, jer ipak živimo u društvu u kojem se od žene očekuje da se ostvari u majčinstvu i one koje se ne ostvare smatra se malo “oštećenima”, i kao da s njima nešto nije u redu. Višeslojno je pitanje, nije lako emotivno u svakom slučaju.

Sigurno vrlo često idem preko svojih granica i iako me to “nitko ne traži” ja to doista osjećam kao neminovnost. Recimo to ovako, mene će puno prije početi živcirati kada nešto nije napravljeno… Puno prije ću prepoznati tuđe emocije, napetu atmosferu, za to sam jako dobro utrenirana… I onda ću ići za tim, za tuđim osjećajima i potrebama, a sve to zbog ultimativnog cilja zvanog MIR U KUĆI. Tek sada zapravo emocionalno potpuno shvaćam koliko me to odredilo, koliko me moja primarna obitelj izdresirala za takvo ponašanje, istina bog, ne namjerno, ali je.

“Ja ovo ne mogu”, “Što mi je to trebalo”, “Ubit ću se”, “Što ako poludim i bacim ga kroz prozor?”, “Što ako ga ugušim?”, “U ovom lišcu je Dobrota Svemira”, “Jesam li ja pregrozna mama?”, “Dajte mi da spavaaaaaaam”, “Ako ovo ne prestane, odlazim, ostavljam vas pa se snalazite”, “Prokletnici, sami si kuhajte”, “Sve moram sama”, “Ovo biće je najdivniji stvor na svijetu” i slično.

Ne mislim da bi mi bilo lakše da sam muškarac. Muškarci su zatvoreniji po prirodi, teže komuniciraju emocije, lakše se optoče “kamenim pločama” i žive svijet manje emotivno. Iako je ovo generalizacija, vidim više zatvorenih i emotivno začahurenih muškaraca nego žena. A živjeti disociran, zatvoren život, to ne bih nikada htjela.

Trbuh i kosa! Trbuh mi uvijek nekako bude napuhnut, bar malo, osim ujutro, ali kosaaaa Ane, ta moja kosa! Kosa s kojom ne znam što da radim! I puštam ju, i šišam i frče se, ali na jednom mjestu, i lavlja je i nikako da mi lijepo stoji na toj glavi! Ogromna kosurina, kao žica, kao džungla! I kad mi je pola otpalo od stresa, ostala je ogromna. Da ju puštam kao Rumpelstiltskin do poda ili da ju ošišam zauvijek, što da radim s tom grivom? Svi imaju glatke kose djevojačke, a ja kao divljakuša hodam.

Čitav život dobivaš poruke “voli svoje tijelo”, a zapravo, nitko ti ne kaže kako se voli svoje tijelo. Ide se na masaže? Zdravo se jede? Ide se na jogging? Ili se prihvaća sve što jest? I bolest, i koje kilo više, i višak kože, i promjena…al kako se prihvaća, kako se prihvaća svoje tijelo, promjena tijela i starenje? Ne znam.

Ili zajedno?

Kao majka se ne možeš posvetiti poslu jednako kao muškarac jer beba te treba i ne možeš taj instinkt u sebi jednostavno isključiti. Život muškaraca nastavi se više manje sličnim tokom – na poslu ostaju jednak broj sati, s prijateljima provode možda nešto manje vremena, broj hobija ostane sličan. A mama – za nju se sve ugasi, ostanu ona i beba, a vrijeme za sebe svede se na sat dva mjesečno kada prolupa i posvađa se sa svojim partnerom koji čeka da ona prolupa da bi joj dao tih sat – dva vremena za sebe.
Sada ne zarađujem ništa jer sam trudna i čekam još jednu bebu, a projektno funkcioniranje ne poznaje porodiljni dopust. Moj partner zarađuje jednako i potpuno je netaknut novonastalom situacijom.

Primaran je problem što kao majka vidiš stvari koje treba obaviti i koje želiš pružiti svome djetetu, iako će bez njih preživjeti. Ako ih ti ne napraviš – nitko drugi neće. Svijet će se nastaviti vrtjeti jednakom brzinom, ali ako znam da nešto mogu pružiti pa čak i nauštrb sebe same djetetu – to ću i učiniti. Ne žalim za tim, žao mi je samo što i drugi ne vide te stvari pa da se teret raspodijeli – npr. TATE.

To je moja borba, ali i ženska kolektivna, a na kraju i borba cijelog društva. Svatko ima svoju priču koju treba poštovati i pokušati shvatiti i razriješiti, ali nakon toga je bitno napustiti narcističku poziciju i pozabaviti se idejom da smo svi mi zapravo dosta slični i da dijelimo puno, povijest, borbe, povrede, te da krenemo prema razumijevanju, prihvaćaju i izgradnji zdravijeg društva.

To je neprestana borba. Ako želim biti obrazovana i uspješna u poslu, to me ne štedi od toga da trebam biti dobra ̋domaćica ̋ ili majka, iako majka još nisam i uz veliku želju za time istinski me plaši kako uskladiti sve te razine i biti dobra u svemu tome…

Mislim da je svako iskustvo potencijalno lakše za muškarce jer su od malih nogu učeni da budu samouvjereni i da im sve pripada. Djevojčice se uči da budu “dobre” tj. tihe i da ne smetaju. Kasnije je jako teško promijeniti taj stav.

Meni osobno su društvena očekivanja utjecala tako da su mi stvorila otpor prema roditeljstvu, iako sam duboko u sebi uvijek htjela biti majka. Međutim, pritisak na majčinstvo je u meni stvorio odbojnost jer se nisam kao ljudsko biće mogla svesti na ulogu majke, kako su od mene očekivali. Stvorilo je to u meni baš jak konflikt koji sam prevladala tek u nekoj zrelijoj dobi.

Uf, uf, uf… Kakva je to pilana! Nemaš dijete, kad će dijete. Imaš dijete, kad će drugo… Katastrofa. A stvarno istinski mislim da u ovom igrokazu najviše sudjeluju žene. Mi kao da imamo potrebu natantati sve da imaju djecu i nisam sigurna koliko to izlazi iz plemenitih namjera. Sad kad razmišljam, to su zapravo prave službenice patrijarhata….

Muškarci u mom životu misle da su jako senzibilizirani, ali zapravo praksa pokazuje sasvim drugačije – ne razumiju problematiku, poziv u pomoć doživljavaju kao napad na njih i jednostavno po tom pitanju se teško razumijemo. Svakako bi se o tome puno više trebalo pričati bez posramljivanja žena jer im je teško, jer “SVAKA JE RODILA I ODGOJILA, NEMAŠ PRAVO DA TI JE TEŠKO”.

Muškarcima je lakše biti otac nego majkama mama, smiju izgledati bez veze, smiju ostariti, smiju biti ljuti i bijesni, smiju ostaviti svoju djecu i sve ostale klasične situacije. Mislim da bih sa svojim karakterom, koji je uvijek bio okarakteriziran kao vještičji i bahati, kao muškarac prošla lišo. Ovako nisam.

Ovo mi je bila velika dilema: da li ja stvarno želim dijete ili mislim da želim dijete jer društvo to očekuje od mene. Jako je teško odgovoriti na ta pitanja. Trebalo mi je nekoliko godina da s uvjerenjem mogu reći da JA želim imati dijete.

Osjećam samosabotažu u smislu da se stvari ne odvijaju kako ja želim, a za to opet krivim sebe – svoje nesvjesno koje mi šapuće: “Nisi dovoljno dobra. Što ti misliš, tko si ti da budeš umjetnica? Ajde molim te, saberi se. Idi radi nešto normalno.” Nisam svjesna koliko mi to uzima životne energije, ali nešto mi ju definitivno uzima jer mi je ponestaje, za borbu da nešto važno napravim u životu. Možda je to stvarno zato što sam žena. Barem djelomično.

Tijelo… Pa ovako, to je sigurno jedan kompleksan odnos koji se mijenja i doživljava kopernikanske prevrate, ali na sreću, kako vrijeme prolazi, sve ga više volim, cijenim i prihvaćam, što uopće ne znači da ne bih rado neke stvari promijenila. Ali počinjem ga sve više voljeti i biti mu zahvalna.

Mislim da su tijela karte… Mape svega što smo proživjeli… Mislim da sam gotova s agresijama i mikroagresijama nad svojim tijelom…

Ljepota kao nalog narušava humani pristup. Možda sada uopćavam. Uglavnom, želim se opustiti u vezi svojega tijela. Neka bude nesavršeno, neka stari u miru, neka se mijenja. Moje drago tijelo. Ono vodi i nosi moju dušu kroz život. Hvala mu, ne želim ga nikada mučiti ni omalovažavati nego jako voljeti i poštivati. Ranjivo je sve ovo.